Božiji Poslanik, alejhi selam, je uspostavio službu za zekat

U intervjuu za IIN Preporod rukovodilac Ureda za zekat Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Vehid-ef. Arnaut govorio je o samom ibadetu zekata u odnosu na druga davanja, konceptu i razumijevanju bejtul-mala, povjerenju u Islamsku zajednicu i pitanjima transparentnosti te nadi koju svojim djelovanjem promiče Islamska zajednica

PREPOROD: Osvrnimo se na sam koncept udjeljivanja. U okviru toga, kako razumjeti i pojasniti zekat kao farz u odnosu na sva druga davanja, pa čak i ona koja su karakteristična za državne namete i slično? Kakva je to duhovna dimenzija zekata?

ARNAUT: Kada posmatramo zekat izvan njegovog osnovnog jezičkog značenja, iako i samo jezičko značenje upućuje na određeno čišćenje – čišćenje imetka, ali i duše – tada shvatamo da je zekat daleko više od pukog izdvajanja imovine. Dok čovjek čisti svoj imetak, istovremeno čisti svoju nutrinu od onih bolesti koje su u osnovi svojstvene čovjeku, kao što je škrtost, sebičnost, zaljubljenost u dunjaluk. Sva vjerska učenja ranije davanje iz imetka tretiraju kao dobrovoljni čin. Poznajući suštinu samog čovjeka, da je čovjek vezan ljubavlju prema dunjaluku, Allah, dželle šanuhu, je zekat podigao na viši nivo i učinio ga obaveznim za svakog muslimana. Takav je definisan kao jedan od šartova islama. A kada Allah nešto učini obaveznim, to prije svega znači da onaj ko posjeduje imetak treba to da izdvoji. I, ako ne izdvoji, bit će prema njemu preduzeta sankcija na budućem svijetu.

Za zekat i najveća nagrada

Na taj način islam nije brigu za socijalno najugroženije kategorije prepustio na milost i nemilost ljudi, nego je učinio obaveznim izdvajanjem iz imetka bogatih. Druga bitna dimenzija u ovome je da to izdvajanje Bog nije stavio na individualnu razinu, nego je obavezao ulul-emr, rukovodstvo zajednice, da se ono pobrine da od onih koji su bogati (huz min emvalihim), uzme dio imetka, čak i onda kad oni baš nisu spremni da to daju, i da ga upotrijebi za brigu o osam definisanih kategorija u Kur’anu, gdje su najprioritetnije, svakako, dvije – siromašni i nemoćni, pored ostalih kategorija. I ono što bih još istakao kao posebnost zekata, što se nerijetko kod nas u razumijevanju davanja zekata zanemaruje, jeste činjenica da je najveća nagrada od svih materijalnih davanja, ustvari, za izdvajanje zekata. Koliko god se nama činilo da je izgradnja džamije, puta, pomoć drugom, uvakufljenje ili slično veliki ibadet ili dobro djelo, zekat je, zapravo, najveće dobro djelo za koje možemo izdvojiti imetak.

Bejtul-mal izgrađuje institucije

PREPOROD: Pored ovog normativnog i tumačenjskog aspekta, interesantna nam je i institucionalna promocija zekata te sam koncept Bejtul-mala. Vrijeme i okolnosti su, ustvari, potvrdile opravdanost insistiranja Islamske zajednice na Bejtul-malu.

ARNAUT: Institucionalno pozicioniranje zekata je način da se zaštite i davalac i primalac. Onaj koji daje, kad daje u instituciju, nema direktnu vezu s primaocem i na taj način je lišen eventualne oholosti kod sebe. S druge strane, onaj koji prima, on to ostvaruje kao svoje pravo. On to iz institucije ne dobiva na način da to tretira kao neku milostinju koju mu neko daje, nego kao svoje pravo unutar tog koncepta. Time se štiti integritet i dostojanstvo, posebno onoga koji prima.

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini se u tom smislu vratila na originalnu praksu Božijeg Poslanika, alejhis selam, koji je uspostavio službu za zekat, baš kao i službe za organizaciju hadža ili za predvođenje vojske. Nikome u doba Poslanika nije palo na pamet da tretira zekatom bilo koju imovinu, osim onu koju je dao isključivo osobama koje je Poslanik, a. s., ovlastio.

Drugo, davanjem zekata se pomažu odgojno-obrazovne institucije, učenici, studenti na putu sticanja znanja, što je inače prioritet unutar Islamske zajednice i preko 42 posto Bejtul-mala izdvaja se za obrazovanje. Kad vi pomognete školovanje jednog učenika, pored toga što ste ga trajno riješili pitanja siromaštva – jer on je sada bio korisnik, pa će sutra, ako Bog da, biti davalac u Bejtul-mal – vi ste, ustvari, produžili to dobro. Dok god on bude činio dobro, i vaše dobro će trajati s njim. Tako da individualno davanje, kojem nekad pribjegava naš svijet ne razumijevajući suštinu zekata, ustvari završava na tome što ste nekome trenutno dali i pomogli ga. Međutim, ako govorimo o Bejtul-malu, kroz njega se razvijaju čitave institucije. Mi sad već imamo institucije i institucionalnu brigu o određenim kategorijama, kao što su javne kuhinje, povratnici, džematski život u našim povratničkim mjestima, trajanje institucija, kao što je, recimo, Gazi Husrev-begova biblioteka koja na nivou godine besplatno nudi usluge korisnicima, odgojno-obrazovne institucije koje pomažu ljudima na putu sticanja znanja i slično.

PREPOROD: Zadržimo se na samom pojmu Bejtul-mala za kojeg ste vi ranije isticali da je riječ o živoj kategoriji.

ARNAUT: U Kur’anu imate definisanih osam kategorija. U kategoriju fi sebilillah, , naprimjer, spadaju studenti – oni se prema stavu islamskih učenjaka mogu svrstati u skoro tri ili četiri kategorije. Oni istovremeno mogu biti i fukara, i mesakin, i fi sebilillah, i ibn sebil. Znači, sve te kategorije mogu biti učenici. Jer su oni u isto vrijeme i siromašni, i na putu su, i potrebna im je pomoć, imaju apsolutno pravo unutar Bejtul-mala. Kada formalno gledate, studenata nema u osam kategorija Kur’ana, ali oni su potreba našeg vremena. Kategorije siromašnog i nemoćnog nisu uvijek iste kategorije. Vi danas imate, recimo, bogate države koje su apsolutno preuzele brigu o socijalno ugroženim kategorijama. Kome tamo muslimani da daju zekat? Naravno, imaju one kategorije koje su ugrožene. Ne mora značiti da su skroz siromašni, ali mogu biti ugrožene kategorije. Naprimjer, dobar dio žena koje ostaju bez muževa ili jetimi, koji nisu kao kategorije spomenuti, ali su skoro na svim bejtul-malovima, bar prema onome što je meni poznato, u islamskom svijetu, svugdje prisutni. Ili, imamo kategoriju izbjeglica kojima je potrebna pomoć kako bi imali život dostojan čovjeka. Recimo, umjesto kategorije oslobađanja iz ropstva danas većina islamskih učenjaka pribjegava tome da u tu kategoriju svrstava porodice ljudi koji su u zatvorima, osim onih koji su poznati po kriminalu, ali od ljudi koji su u zatvorima, čije su porodice objektivno u teškom stanju. Ako gledate to evoluiranje različitih kategorija unutar društva, onda primjećujete je Bejtul-mal jedna živa materija koja stalno fruktificira ovih osam Kur’anom definisanih kategorija. Nekada je muellefetul-kulub većina starih pravnika ili pravnika klasične islamske misli definirala kao osobe koje su prešle u islam, pa da ih se pomogne. Danas većina pravnika definiše muellefetul-kulub kao medije, kao jedan način na koji se kroz medijski prostor može kod ljudi stvoriti lijepa slika o islamu, omiliti im islam, proširiti da’vetska aktivnost ili prenijeti vrijednosti islama. Kur’an je dao i definiciju i mogućnost da promišljamo o onome što donosi vrijeme i da to uskladimo s intencijama onoga što je definisano kur’anskim tekstom.

Povjerenje u Islamsku zajednicu

PREPOROD: Prema različitim pokazateljima, ljudi u svijetu gube povjerenje u institucije različite vrste. U našoj zemlji, ipak, religijske zajednice uživaju visok nivo povjerenja. Također, i institucionalno prikupljanje zekata je iz godine u godinu bilježilo porast. Da li je to zato što institucionalno prikupljanje, ustvari, predstavlja model koji je pristupačan, jasan i precizan?

ARNAUT: Jedan od razloga je ta neposredna komunikacija imama s džematom. Vjernici, u pravilu, instituciju vide kroz one koji je predstavljaju. Imami su često na toj prvoj liniji s vjernicima. Oni im pomažu, izlaze u susret. I tu imami imaju nezamjenjivu ulogu. Imami se sve više pokazuju kao predstavnici institucije koja stabilno održava, recimo, strukturu u cijeloj Bosni i Hercegovini. I to ne trebamo nikad izgubiti iz vida. Nažalost, negdje su imami, ustvari, jedini predstavnici institucionalnog, neke institucije koja je bošnjačka ili štiti interese vjernika.

Drugo, koliko god se ljudi nekada razočaraju u instituciju, ipak, pokazuje se da institucija ima mnogo više kontrole, nego što je to slučaj s individualnim prikupljanjem, tzv. alternativnim kanalima. Tu postoji nesigurnost u smislu utvrđivanja distribucije.

Treće, ovo je ipak ibadet. I bez obzira što neki ljudi to često definišu kao materijalno davanje, kao pomoć nekome, kao brigu o socijalno ugroženim kategorijama, ipak ta ibadetska nota nikada ne izlazi iz suštine ovog što je u vezi sa zekatom, a ibadet se veže za zajednicu, za Islamsku zajednicu, za njeno pravo, ustvari, da, kao što brine o svim drugim ibadetskim poslovima, brine i o zekatu.

Pored ova tri razloga koja sam naveo, mogao bih kazati da, recimo, sve veći broj ljudi koji se bave ozbiljnim poslovima i izdvajaju veći iznos zekata imaju izazov na koji način to distribuirati. Evo, recimo, da čovjek sad treba podijeliti 50.000 maraka kako da to učini i, uz to, bude siguran da je ibadet izvršio na pravilan način? Zajednica se tu nudi kao odličan servis u koji čovjek daje novac i njegova odgovornost za ispravnost ibadeta je završena. Čovjek je u ovom slučaju pošteđen odgovornosti da li je pogriješio kod izbora onoga kome će davati ili ne – to je već nečija druga odgovornost.

Također, Zajednica se ipak u svim teškim iskušenjima koja su zadesila naš narod pokazala kao najsigurnije utočište i jedina adresa koja nikad nije izdala vlastiti narod. Uvijek je stala uz njega, uvijek mu je pružala otvorena vrata, čak i onima koji su radili protiv nje. Uvijek je otvarala mogućnost da ih primi i integriše.

Slušajte svoje imame

PREPOROD: U javnosti su prisutne različite banalizacije kompleksnih tema u kontekstu Bejtul-mala i institucionalnog prikupljanja. Posebno je to primjetno na društvenim mrežama. No, postoje i relevantne kritike, koje ste i sami usvajali. Kako posmatrate takve rasprave?

ARNAUT: Mislim da je to, možda, i ponajljepše rahmetli Alija Izetbegović kazao: „Narod treba malo slušati i malo voditi.“Ne valja i nije dobro ne osjetiti sve te procese, prigovore ili sugestije. Neke dobronamjernije kritike ne treba uvijek negativno doživljavati. Čak i negativne kritike su nekad dobre da vas usmjere gdje treba. Ali treba i imati zadati kurs onoga ispod čega kao Zajednica, bez obzira kakav bio mainstream u javnom prostoru, ne možete ići. I to je ono što Zajednici daje stabilnost i sigurnost.

Zajednica je definisala svoj sistem transparentnosti. To su mediji Islamske zajednice, informacije o aktivnostima, organi kao što je recimo Sabor koji ima uvid u sve finansijske tokove IZ. Također, IZ u svojim glasilima, kao što je Glasnik, objavljuje i kome je dala pomoć. Sve što se odobri na sjednici Rijaseta, to se i objavi.

Drugo, Zajednica nikad ne može i ne smije izgubiti iz vida da govori u ovom slučaju o ibadetu. Postoje osobe i postoji sistem prema kojim, kada ljudima damo neko ovlaštenje, podrazumijeva se da sve funkcioniše na pravilan način. U tom smislu i Zajednica treba imati kod vjernika povjerenja da će to ona uraditi u skladu s kur’anskim tekstom.

Također, na društvenim mrežama ne možete otkriti namjere ljudi koji ili napadaju ili kritikuju. Mi nekad jednostavno ne možemo, nismo u poziciji da odgovorimo, zato što bismo na taj način govorili ružno o tim drugim ljudima. Otkrili bismo neke njihove slabosti i neke njihove tajne koje mi znamo. Da li neko ko govori o tome ima svoju privatnu humanitarnu organizaciju? Da li neko ko to govori ima neki svoj privatni biznis ili je od nekoga plaćen? Zamislite da mi sada sve što znamo iznosimo o tim ljudima. Nama to nije ni namjera, niti se Zajednica treba time baviti. To je mimo naših moralnih načela. Mi vjernicima skrećemo pažnju: dobro gledajte od koga primate informacije, ko je s druge strane i ko vam govori. Imajte više povjerenja u ljude s kojima živite svaki dan, a to su vaši imami.

Naša je zadaća da radimo svoj posao, da pratimo te trendove i, svakako, sve objave koje su za ili protiv Zajednice radi evidencije, odnosno šta od toga nam može biti signal da stvari popravimo ili definišemo bolje. Da li uvijek nađemo pravi odgovor, nisam siguran, ali, uglavnom, pokušavamo da imamo mjeru.

Komunikacijska strategija Ureda za zekat

PREPOROD: Mnogo je urađeno na promociji zekata i samog institucionalnog prikupljanja u posljednjih nekoliko godina, kao i na dostupnosti informacija o zekatu i Bejtul-malu. Šta biste izdvojili od planova u narednom periodu?

ARNAUT: Prije mjesec dana je usvojena komunikacijska strategija Ureda za zekat na Sjednici Rijaseta, kojom je definisan komunikacijski put Zajednice ili Ureda za zekat u narednih pet godina. Postoje dvije trase kojima mi idemo. Jedna je interna komunikacija koja se odnosi na one koji su unutar Islamske zajednice i koji su i korisnici Bejtul-mala ili oni koji rade unutar IZ, koji bi trebali da razumiju, prije svega, koncept Bejtul-mala i da razumiju na koji način funkcioniše to unutar Zajednice. Veoma je važno da u toj internoj komunikaciji ljudima ponudimo dovoljno informacija koje oni mogu da plasiraju dalje. Posebno su tu važni imami i vjeroučitelji, koji s ljudima mnogo komuniciraju.

Drugu trasu čini eksterna komunikacija koja obuhvata širi krug vjernika, te je za nas naročito značajna komunikacija s vjernicima u džematima, te, također, komunikacija s mladima i s privrednicima. To su tri kategorije koje smo definisali u toj eksternoj komunikaciji, kao tri važne kategorije. Prema vjernicima sve više izlazimo s informacijama na džumama, prilikom vazova, putem saopštavanje nekih od temeljnih korisnika fondova Bejtul-mala. Prema privrednicima pravimo jednu komunikaciju koja bi trebala biti olakšana u njihovom razumijevanju, ali i u obračunu zekata. Od iznimne je važnosti da im pružimo svu moguću pomoć da mogu na pravilan način izdvojiti zekat. Prema mladima, kao potencijalnim korisnicima ili davaocima, pravimo strategiju kako bismo ih upoznali s pojmovima i propisima zekata, sadekatul-fitra, fidje, bejtul-mala, našeg koncepta Bejtul-mala koji je specifičan, jedinstven u svijetu, te nam je zbog toga važno da mlade ljudi uvedemo u ovu priču.

Nada u pravedniji svijet

PREPOROD: Živimo u vremenu veoma izraženih socijalnih nejednakosti na glo- balnom nivou. Volio bih da ovaj razgovor završimo s teologijom nade. Ono na čemu insistira i Zajednica a i Ured, jeste i pitanje nade. Možemo kazati da Islamska zajednica ima model djelovanja u svijetu kojem je potrebna nada.

ARNAUT: Pogledate li neke podatke, na svjetskom nivou se prikupi otprilike 30 milijardi dolara zekata. Potencijal zekata, prema jednom proračunu Islamske banke za razvoj iz 2019. godine, je 500 milijardi. Što znači da samo 5 posto muslimana izdvaja zekat, čak i u državama u kojim to kontroliše državna vlast. Bez razvijanja svijesti o tome da je to ibadet, da je to nešto čime oplemenjujete dušu, teško je očekivati da će ljudi drugačije o tome razmišljati. U skladu s nekim analizama koje sam radio preko Ureda za zekat, veseli me činjenica da u Bosni i Hercegovini negdje oko 15-20% onih ljudi koji su u obavezi zekata, tu obavezu i izvršavaju. To je veoma visok procenat u odnosu na svjetske brojke, naročito ako se u obzir uzme to da je naš koncept zekata zasnovan na dobrovoljnosti. Pored toga, ako još dodamo i ono što se izdvaja mimo Zajednice, tu je sigurno riječ još o nekoliko procenata. S obzirom na to, mogli bismo kazati da situacija nije baš toliko dobra, ali je donekle zadovoljavajuća. Kada je riječ o zekatu, bitno je na umu imati još jedan detalj: u BiH je do 90-ih godina postojalo samo društveno vlasništvo. Mi smo u postagresijskom vremenu potpuno oživjeli propis zekata – 95 posto prihoda u Bejtul-malu činio je sadekatul-fitr, a sad čini oko 32 posto. To govori da je svijest o zekatu mnogo veća, da se povećava i bogatstvo naših ljudi, ali da se povećava i ta spremnost da se da. Nedavno, u istraživanju koje sam radio za jednu konferenciju u Tešnju, broj ljudi koji daju sadekatul-fitr u Tešnju, od 2005. do 2024. godine, skoro je identičan. I prihod je, s obzirom na rast visine sadekatul-fitra, 20 godina skoro isti.. Ilustracije radi, zekat je s nekih 150.000 u 2005. godini, porastao na milion KM u 2024. godini, dok je, recimo, sadekatul-fitr s nekih 150.000 došao na 250.000. Ovo govori o tom da kod ljudi raste svijest o izdvajanju zekata, raste povjerenje prema Zajednici, raste povjerenje prema institucionalnom okviru i načinu rada i djelovanja, i to je ono što meni lično ulijeva nadu da se ipak razvija pozitivan osjećaj prema izdvajanju, odnosno zekatu. Ako tome još dodamo, recimo, i ove slučajeve prikupljanja humanitarne pomoći za ljude u nevoljama i potrebi, te prikupljanje u svrhu liječenja bolesnih sugrađana, možemo zaključiti da kod našeg svijeta još uvijek postoji dobro izražen taj osjećaj za pomoć drugima.

Malo je onih koji su pružili ruku, a nisu dobili. Neka sistemska rješenja su već nešto sasvim drugo. To zahtijeva potpuno drugačije državno uređenje i brigu države o tim kategorijama, ali ako govorimo o zekatu i o ovom poticaju, još uvijek, recimo, najveće prihode u humanitarnim akcijama imamo iz džamija. To ipak govori da ljudi koji su oplemenjeni vjerom, imaju i grade taj osjećaj za potrebe drugog. Svakako, ne treba nikada zanemariti činjenicu da idealne pravde nema, te da će neki ljudi uvijek imati više od onoga što im treba, a neki će imati ispod onoga što im je najobjektivnije potrebno.

(IIN Preporod)