Bespredmetne rasprave – mr. Ahmet-ef. Skopljak
Poštovani džemate, neprestano se trudimo da vjeru učimo od najboljeg učitelja, najljepšeg uzora, našeg Miljenika koji je najljepše čudi. Temelj njegovog djelovanja bila je ljubav I samilost a cijeli život je proveo spašavajući ljude od dunjalučke I ahiretske propasti. Bio je sretan kada se bilo ko spasi a tužan kada bilo ko ne uspije.
Naš Miljenik a.s. upozorava na štetnost rasprava. Rekao je:”Nijedan narod nije zalutao nakon upute na kojoj je bio, osim raspravama”. Prvi put sam kao student pročitao ovaj hadis I nikako mi nije bilo jasno, kako je moguće da pored toliko većih grijeha, baš rasprava bude uzrok lutanja I zalutalosti.
Sada mi je jasno. Kada vidim Bošnjački narod, vjernike koje povezuje najčvršća veza (iman), koje konstantno jačaju namaski safovi a koji tako intenzivno a krvoločno raspravljaju, koji veoma često zbog nebitnih I bespredmetnih stvari upotrijebe najteže riječi, najsočnije psovke I nevjerovatne uvrede. I to čak kada se raspravlja o stvari koja se tiče vjere.
Sada, ne samo da mi je jasno nego kao I jedan dio prisebnih vjernika osjećam velike posljedice bespredmetnih rasprava.
Vjera nije rasprava niti nadmudrivanje. Vjera je savjet. Vjera je ubjeđenje I djelo. Djelo može biti verbalno. Ali bespredmetna rasprava nije djelo koje vjera hoće. Verbalno djelo koje vjera hoće je lijepa riječ, podrška, poticaj, a ne psovka I uvreda.
Allah dž.š. u dijelu 54. ajeta sure El-Kehf kaže: “…čovjek je više nego iko spreman da raspravlja”.
To znači da je raspava nama u krvi, da je dio naše duše I da moramo učiniti ogroman napor da je suzbijemo. Zbog toga je Poslanik a.s. rekao: „Garantujem kuću u Džennetu onome ko ostavi raspravu pa makar bio u pravu”. To nije lahko, ali ko uspije sretan je. Živjeće ljepše, ugodnije, sa mnogo manje stresa I sekiracije.
Čini mi se da bespredmetne rasprave najčešće započinju oni koji adekvatno ne rade svoj posao pa onda kavgama I bespredmetnim raspraveama sakupljaju „potrebne“ poene i hrane svoj ego. Nadat je se da, kada svi (oni koji imaju potrebu) sve kazu, kada svi napisu pisma reisovima, predsjednicima, muftijama, sportistima I glumcima da će se onda svi vratiti na svoja mjesta. Kada se mnogi razočaraju u svoju multidiscipliniranost, da će se vratiti svome poslu i da će ono što znaju raditi na najbolji način.
Bespredmetne rasprave nas već nekoliko godina dijele u tabore. To nam je najmanje potrebno, ne samo u ovom vremenu smutnje, nego ikad. Mi danas imamo nekoliko desetina obrazovanih ljudi koji ne znaju šta će od sebe, koji izmišljaju toplu vodu samo da ne rade ono što trebaju, koji bi da pokažu nadnaravnu pamet, inteligenciju, I koji su beskrajno željni slave I promocije. Sa svojih udobnih mindera, fotelja ili laganih šetnji ulicom pokušavaju dokazati svoj nevjerovatni talenat. I to ne rade samo oni “koji dolaze po našu djecu” nego to rade I naša djeca, nerijetko I djeca Islamske zajednice ali I mnogi drugi.
Nakon samo jedne “biserne” izjave nakupe stotine murida koji se onda vrijeđaju do iznemoglosti. I kada samo namigne vođa jedne grupe murida oni ga odmah hvale kako je pametan, kako je hrabar I kako samo on brani sve što treba braniti. A onaj drugi I kada klanja, ne valja, nemoguće je da on bude dobar, jer da je dobar on bi se sigurno slagao sa našim vođom.
Allah dž.š. kaže: „I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način, ali ne i sa onima među njima koji su nepravedni.“ (El-Ankebut 46)
Dakle, kada je potrebno raspravljati sa sljedbenicima knjige Allag dž.š. poziva da to uradimo na najljepši način. Kako bi onda trebalo razgovarati I u predmenim raspravama se ophoditi prema onima sa kojima nas veže najčvršća veza (iman) I sa kojima zajedno budemo u saffu, zajedno na hadždžu, zajedno na iftaru. Sa onima čija je čast sveta, ali i obraz i ugled i imetak i život.
Da bi rasprava imala smisla onda treba da se ispuni nekoliko uvjeta:
-da onaj koji ulazi u raspravu ima iskren nijjet da će ponuditi rješenje nekog problema ili dati usmjerenje kod nejasne stvari. Onaj ko je željan samopromocije, prkosa, ko je tvrdoglav ili ohol, nije nimalo kompetetntan raspravljati o bilo čemu bez obzira na znanje. Posebno ne o vjeri.
– da se raspravlja na najljepši način I da ne postoji želja da se bilo ko uvrijedi, skrnavi ili ponizi.
-da rasprava bude utemeljena na znanju. Nevjerovatno je kako ljudi postanu ovisni o raspravi I kako se olahko upuštaju u rasprave o nečemu što ni u snu nisu usnuli, a kamoli čuli, vidjeli ili pročitali.
– da tema bude vrijedna rasprave I da se njome želi postići dobro ili otkloniti zlo. Često su teme spomenutih rasprava nebitne ali žestine I uvreda nikada ne nedostaje.
Poslanik a.s. upozorava:” Najmrži ljudi Allahu su najljući protivnici (u raspravi).“ (Buhari I Muslim)
Poruke:
- Bespredmetna rasprava je pokuđena I predstavlja strast I ovisnost ali I nedostatak iskrene vjere. Stalno upuštanje u raspravu zbilja odražava mudrost i inteligenciju ali alarmantno upozorava na njihov nedostatak.
- Bespredmetne rasprave se čuva onaj kojem je važan ugled kod Allaha dž.š. a ne kod ljudi. Ugled kod Allaha se stiče ibadetom a ne raspravom. Tome je važno da Allah dž.š. bude zadovoljan njegovim djelom makar niko od ljudi ne znao za njega, a Allah sve zna.
- Baspredmetne rasprave nisu put Poslanika a.s. Nisu njegov sunnet. Jer Poslanik a.s. je čitav život proveo spašavajući ljude a ne osuđujući I vrijeđajući. Put Poslanika a.s. je savjetovanje, jer se on, kao najodabraniji čovjek savjetovao sa svojim ashabima. Ali za savjetovanje treba znanja i mudrosti, edeba i uljudnosti, obraza i pristojnosti a za rasprave ne treba ništa. Ipak, savjetovanje sigurno vodi u pobjede a rasprave u poraze.
Molim Allaha da budemo istinski sljedbenici poslanika djelom a ne samo verbalnim iskazom. Molim Allaha da ujedini naša srca, da ulije ljubav u njih da se istinski volimo, da se na najljepši način borimo za spas svakog čovjeka, da jačamo naše safove I da se oko dobra svi zajedno okupljamo u našim džematima, da se savjetujemo i nižemo uspjehe.
AMIN
Mr. Ahmet ef Skopljak