Vrijeme hvalisavaca i ulizica – mr. Ahmet-ef. Skopljak

Poštovani džemate, karakter čovjeka ima cijeli spektar različitih ososbina, crta ličnosti, mnogo pozitivnih I mnogo negativnih. Koliko god se ljudi fizički razlikuju jos više se razlikuju karakterno. Danas ćemo govoriti o hvalisavcima I ulizicama jer živimo u vremenu kada ove dvije kategorije ljudi dominiraju.
Hvalisanje I samoljublje je šejtanska osobina. Iblis se prvi hvalio svojim porijeklom I toliko bio samoljub I ohol da nije htio izvršiti Allahovu naredbu, pa je zbog toga proklet do Sudnjega dana. U našem vremenu dominiraju ljudi koji se hvališu dok progovore, koji su očarani svakim svojim postupkom I koji se beskrupulozno bore da se okite bilo kakvim I bilo čijim perjem.
Takvi su za sve zaslužni, za sve eksperti I sve bi propalo da njih nema ili da oni nisu na poziciji.
Allah dž.š. u Kuranu navodi primjer oholog hvalisavca koji je propao zbog riječi: “I reče drugu svome, dok je s njim razgovarao: ‘Od tebe sam bogatiji i jačeg sam roda!'”  (El-Kehf, 34.)
Danas je na pretek i onih koji uživaju da se hvališu i onim što nisu uradili i za što uopšte nisu zaslužni. Allah dž.š. i njih spominje u Kuranu: „Ne misli nikako da će oni koje veseli ono što rade i kojima je drago da budu pohvaljeni i za ono što nisu učinili, kazne biti spašeni; njih čeka teška patnja!(Ali Imran 188.)
Hvalisavci i ljudi puni samoljublja obavezno proizvode jos jednu grupu ljudi, proizvode ulizice, poltrone, beskičmenjake. Dok hvalisavci uživaju da se hvale i da ih drugi hvale, ulizice svu energiju ulažu da hvale svoje „velike vođe“, i još uzivaju u tome. Na taj način bacaju prašinu u oči i sebi i onima koje hvale i svima drugima.
A vjernici znaju da treba sve raditi samo u ime Allaha, da je vazno da On bude zadovoljan, jer On sve određuje, On nagrađuje, On sve zna, sve čuje i vidi. Šta god da radimo Allah zna za to. Ko god radi u ime Allaha ne mora od kuće do kuće da telali svoja djela, ne mora svaku priliku koristiti da se pokazuje i hvališe, ne mora desetinama i stotinama puta prepričavati svoje djelo ma koliko dobro bilo, ne mora mediti i dodavati da ono sto je uradio bude što bolje. Allah zna za svaki list koji sa grane otpane a pogotovo zna svako nase djelo.
Zbog toga ne mora niko imati desetine i vise ulizica i poltrona da ga hvale, da ga uzdizu, da mu se dive. Jer najbolji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji a ne onaj ko se najviše hvali ili koga ljudi najviše hvale.
Pogotovo ako znamo da je Poslanik a.s. najboljoj generaciji rekao: „Nikoga od vas neće spasiti njegova djela.” Ashabi upitaše: ”Zar ni tebe, Allahov Poslaniče?” A on reče: ”Ni mene, osim ako me Allah obaspe Svojom milošću.” (Buhari, Muslim, Ahmed).
Prema tome, mi svojim djelima samo ulazimo u okrilje Allahove milosti, samo se približavamo milosti. Zašto onda da se bilo ko hvališe sa svojim djelima kada mu nisu dovoljna da se spasi. Zašto onda da ih drugima uljepšava, da ih telali, da dodaje I hvali se i onim što nije uradio.
Nažalost, ne možemo se oteti utisku da danas, u našem društvu, najbolje prolaze veliki hvalisavci, da uživaju u dunjalučkuim blagodatima, da prilično lahko do njih dođu. Također, ne možemo da ne primijetimo da je I velikim ulizicama, poltronima I beskičmenjacima dobro, da I oni dobijaju značajan dio“ kolača“. Oni su ljudi svih sistema I kao što je Meša Selimović rekao: “Najmanje ljudi od svih ljudi”.
Međutim, moramo biti ubjeđeni da je sve to prividno i kratkog roka trajanja. Hvalisavci I samoljubci znaju da nemaju temelja, zato se samohvalom bore. Znaju bar kad se među svoja četiri zida zatvore da ne vrijede. Iako se trude I sebe ubjediti u svoju nevjerovatnu vrijednost dobro su svjesni kako stvari stoje. Zato se iznutra izjedaju I na najbezazleniju sitnicu koja govori o njihovoj grešci ili nedostatku odmah se ljute I histerišu.
Isto tako, trebamo znati da ulizice I poltroni, kojim ima u svakoj organizaciji, svakoj firmi, u Islamskoj zajednici, prečesto mijenjaju temelj, sistem, rukovodstva, stalno se prilagođavaju promjenama, novim izazovima, novim šefovima, I zato su previše frustrirani, ljuti, I vječite žrtve jer ne znaju dokle će moći „plivati“.
Poslanik, a.s., je rekao: ”Tri su stvari spasonosne, a tri pogubne. Spasonosne su: bogobojaznost i u tajnosti i u javnosti, govoriti istinu i u zadovoljstvu i u ljutnji, te umjerenost i u bogatstvu i u siromaštvu. A pogubne su: povođenje za strastima, povođenje za škrtošću i čovjekovo divljenje samome sebi. Ovo posljednje je najpogubnije.” (Bezzaz, Ebu Ne'im i Bejheki)
Prema tome, spas je uvijek govoriti istinu. Sa istinom niko neće propasti I ona je najveće bogastvo. Čovjek sa istinom i pravdom nema čega drugog da se boji osim Boga I nema od čega da strahuje i da strepi.
Hvalisati se, diviti se samome sebi, biti ulizica I poltrom je bolest srca, bolest pojedinca, i bolest našega društva. Najveća posljedica te bolesti je pojava velikog broja stručnjaka i eksperata koji ne znaju ni sta ce od sebe I sa sobom a u društvu dominira laž I nepravda od koje se ne moze ni korak naprijed.
Molimo Allaha da nas sačuva osobina hvalisavaca I ulizica, da nam podari slast imana da sve radimo u Njegovo ime, radi Njegovog zadovoljstva, da izliječi one koji su bolesni od ovih bolesti te da gradimo srecu I zadovoljstvo oba svijeta na zdravim temeljima, na istini i pravdi, sa iskrenim razgovorima I dobronamjernim savjetima. Amin.

mr. Ahmet ef. Skopljak
Septembar 2016., „Malezija“ džamija Turbe